O modelima i modelima stanovanja izloženim na izložbi u Künstlerhausu u Beču

Krajem 2008. godine izložba na temu modela suvremenog stanovanja u bečkom Künstlerhausu pokušala je iznova formulirati konvencije klasičnih izložbi arhitekture. Umjesto djelovanja unutar konvencionalne logike izlaganja arhitektonskih projekata ‘u njihovom najboljem svjetlu’, koja prikazuje sjajne planove, ambiciozne modele i profinjene fotografije arhitekture i obično isključuje one koji trebaju ‘živjeti s tim’, drugim riječima korisnike, ovaj je projekt pomaknuo žarište s tih tipično arhitektonskih prikaza na perspektivu svakodnevnog korisnika. Na temelju dvosmislene igre riječi između modela kao arhitektonskog alata i modela kao paradigmatskog primjera izložba je okupila pojedine stambene projekte iz cijeloga svijeta. Lokalni eksperti bili su dio procesa selektiranja projekata, kao i moderiranja procesa komunikacije sa stanarima. Na kraju je odabrano jedanaest projekata, od kojih su svi bili nastanjeni već najmanje dvije godine kako bi se moglo pozabaviti pitanjima upotrebljivosti, svakodnevne kvalitete i procesa prisvajanja.

Izložba je uključila vrlo raznolike projekte, kao što je model grupe ‘Baugruppen’ iz Berlina, stambeni projekt neprofitne organizacije u Beču, višekatni stambeni blok u Tokiju, prenamijenjeni poslijeratni blok u Chicagu, izrazito fleksibilnu zgradu ‘strukture polica’ nedaleko od Züricha, jeftine kuće u nizu u Nizozemskoj, kuće u nizu za imigrante u Coloradu, kuću podijeljenu u nekoliko samostojećih volumena u Japanu, socijalno stanovanje u Hrvatskoj, projekt socijalnog stanovanja s maksimalno jeftinim prostorom u Francuskoj i osnovnu stambenu strukturu koju mogu širiti sami stanari u Čileu. Svaki je projekt bio odabran zbog toga što postavlja simptomatična pitanja o uvjetima stanovanja i o tome kako se u raspravu, osim primarno formalističkog arhitektonskog diskursa, mogu uključiti i druge strategije.

Svaki od odabranih projekata moguće je iščitati kao lokaliziranu kontekstualnu artikulaciju transverziranu translokalnim načinima komunikacije i intenziviranih transfera slika, kao i ekonomije. Unatoč svim razlikama, ljudi koji žive u čileanskom stambenom projektu Elemental mogli bi gledati iste sapunice kao i ljudi koji žive u prostranim loftovima Uster projekta u Zurichu ili u stambenim nizovima u Coloradu. Ipak, jedan određujući i ključni zajednički nazivnik u svim tim projektima vrlo je pametna i osebujna interpretacija pravnih, ekonomskih i socijalnih okvira koje oni savladavaju na načine kakve nije bilo moguće vidjeti nikada prije. Stoga se oni implicitno suprotstavljaju diskursu arhitektonske autonomije u korist strateškog promišljanja koje se odnosi na točno određene prostore i točno određene kontekste. Forma je znači često zamišljena kao nusproizvod ili kao prostorni dijagram ovih kontekstualnih procjena i procesa. U tim novim verzijama projekata ‘kritičkog regionalizma,’ kao što je Elemental Iquique u Čileu, koji je inicirala grupa od četiri arhitekata usmjerena na akciju, to znači rješavanje problema ekonomskih ograničenja, gdje su izgrađene samo infrastruktura i vrlo bazično arhitektonsko okruženje – a ostalo nadopunjuju sami stanovnici, što jača i načine samoorganizacije. U slučaju kuće Moriyama u Tokiju, rada Ryue Nishizawe – smještene na potpuno suprotnom kraju ekonomskog spektra – to znači pažljivo analiziranje urbanog krajolika određenog područja, njegovih granica i tranzicija između javnog i privatnog, te ponovno kreiranje ove kvalitete svakodnevnog života u tipično gustom japanskom stambenom području niskih građevina uz pomoć iznimno apstraktnog formalnog jezika. Ali, to isto tako može značiti i odabir strategije za revitalizaciju postojećih građevina i usađivanje novih kvaliteta i potencijala u postojeće tkivo, kao što je slučaj s projektom Archer Courts ureda Landon Bone Baker Architects, kod kojeg su dodane pješačke galerije omogućile stvaranje novih javnih prostora i svih vrsta aktivnosti i namjena. Određeni senzibilitet za kreiranje prostora posebno predstavlja nešto što bi stanovnici mogli usvojiti i interpretirati, a on se pojavljuje u svim projektima koji su uključeni u izložbu. Pitanje je ovdje na koje su načine korisnici dovedeni u situaciju u kojoj se mogu izravno uključiti u arhitekturu, mijenjati, širiti ili savladavati prostore koje nastanjuju. Možda je u tom smislu najradikalniji predstavnik, iako vrlo luksuzan, projekt Balance Uster, rad Haerle i Hubacher arhitekata. U tom konceptu višekatni blokovi nalikuju obiteljskim kućama naslaganima jedna na drugu, što omogućuje gotovo neograničenu konfiguraciju postavljanja zidova unutar raspona od 190 kvadratnih metara. Time su raspravljena i pitanja održivosti na nekim drugim nivoima, a ne samo na razini koeficijenata energije. Ti bi višekatni blokovi mogli biti u stanju pripomoći da se izbjegne nekontrolirano širenje prigradskih naselja i posljedice koje će nastati zbog sve gušćeg prometa, sve veće potrošnje energije, ali i raspršivanja stanovništva. I u slučaju POS-ova projekta u Krapinskim Toplicama, u radu Ive Letilović i Morane Vlahović, smještenom u okruženje u kojem bi se moglo očekivati da će biti progutan nekontroliranim širenjem obiteljskih kuća, to je bio ključni argument. Tu se, kao i u drugim projektima na izložbi, kontekstualni dijalog razvija u namjernoj suprotnosti s okolišem koji ga okružuje čak i kada se referira na elemente lokalnih zgrada. Kolikogod arhitektonski pristupi mogu biti sofisticirani, ova je izložba učinila izvjesnim i to da ‘uspjeh’ projekta, posebno u području stanovanja, najviše ovisi o pronalaženju situacijskih odgovora na posebne lokalne probleme i vrlo često o sposobnosti ponovnog interpretiranja postojećih ograničenja na iznenađujuće načine. Tu je uloga arhitekta sve više uloga moderatora ili katalizatora procesa čiji je doseg daleko veći od klasičnih arhitektonskih pitanja.

Široki opseg pitanja povezanih s projektima sigurno je zahtijevao jasan koncept filtriranja tih složenosti u postav koji bi relacije, analogije, ali i razlike učinio dostupnim posjetiteljevoj percepciji. Postav izložbe u Künstlerhausu u Beču temeljio se na konceptu od tri formata u kojima su bili predstavljeni svi projekti: prvi je bio ogromni plan položen na stolove od kartona i uključivao je tlocrte, sliku i tekstove koji navode i tehničke podatke. Drugi je bio kartonski model u rasponu mjerila od 2:1 do 1:50 ovisno o odabranim ključnim dijelovima projekta za koje je bilo odlučeno da će se detaljno prikazati. I konačno, ponuđena je i slikovna prezentacija koja je uključivala snimke koje su snimili stanovnici zgrada i uz koje su stajale izjave stanovnika i lokalnih eksperata odgovornih za animiranje korisnika kroz proces fotografiranja vlastitog stambenog okruženja. Taj konceptualno suvisli pristup postavu izložbe dodatno je ojačan odlukom da se kao temeljno sredstvo za (gotovo) sve prostorne elemente na izložbi uzme tipični materijal za izradu modela u arhitekturi, tako stvarajući hibride između arhitektonskih modela i osnove postava. Taj je pristup probudio posebnu nadu za stvaranje stava ne samo o modelima stanovanja nego i o izložbenim modelima, o prevođenju vrlo posebnog i teškog pitanja o tome kako uopće prikazati prostore u kojima se živi u izložbenom formatu. Beatriz Colomina jednom je zaključila kako se povijest moderne arhitekture i posebno povijest stanovanja ne mogu odvojiti od povijesti kuće kao izloška, kao forme za izlaganje. Mnoge su ikone moderne arhitekture bile prvobitno zamišljene kao izložbeni projekti, kao modeli za predstavljanje i reklamiranje novih oblika stanovanja, od paviljona u Barceloni Miesa van der Rohea do Werkbund izložbi sa kolažima tipova stambenih prostora ili do Kuće budućnosti Smithsonovih. I bogata povijest arhitekata u Beču koji su razvijali inovativne modele za postave izložbi, od Friedricha Kieslera do ranog Hansa Holleina i Hermanna Czecha, mogla bi poslužiti kao produktivna pozadina. Ovdje se možda pojavljuje jedan fenomen koji je Mary Anne Stanisziewski u svojoj studiji ‘Moć izlaganja’ u njujorškoj MOMA-i nazvala ‘institucionalnom amnezijom’: učinak privremenih izložbi da ih se procjenjuje i raspravlja se o njima gotovo isključivo s obzirom na odabrane radove, ali gotovo nikada u smislu njihove izlagačke namjere te kasnijeg oprostorenja kustoskog stava u scenografiju postava. Ovaj efekt, tvrdi ona, zatim je još pojačan konvencijom izložbenih prostora da se rutinski pregrađuju i potpuno mijenjaju svakih nekoliko mjeseci.

Izložba ‘Modeli stanovanja’ jasno pokazuje ambiciju da se razvije ideja izlaganja kao aktivacijskog alata koji ne bi bio samo struktura podrške, nego performativno sredstvo. Karton kao materijal čini da izloženi predmeti izgledaju mnogo pristupačnije, a isto tako neki od modela su rađeni tako da se u njih moglo ući i da se mogao doživjeti prostor, kao u slučaju čileanskog stambenog projekta Elemental. Pametna odluka da se ti vrlo heterogeni projekti dovedu u referentni plan primarno zbog upotrebe kartona za sva mjerila modela stvara konceptualno suvisli ‘izgled,’ ali to isto tako stvara i učinak estetske homogenizacije koja se temelji na potencijalu modela da prikažu složene stvarnosti kao savladive. To je upravo zavodnički učinak modela kao apstrakcije, ako govorimo općenito. U svojoj razigranosti zavodljiva atmosfera izložbenog postava funkcionira sasvim dobro, ali i dalje daje doprinos učinku dekontekstualizacije određenih projekata. A često opseg izdvojenog detalja predstavljenog na modelu ne uspijeva pružiti specifični argument za projekt na koji se odnosi. Sugerirano oprostorenje temeljnih načela projekata samo je djelomično shvatljivo s obzirom na to da se ključni argumenti projekata ne mogu pronaći u detaljima empirijskog prostora arhitekture, nego više u često nerazumljivim procesima ekonomskih i društvenih okvira i u politikama sudjelovanja i pregovaranja. Ta pitanja mnogo lakše nalaze svoj prostor u izrazito preporučljivim prilozima u katalogu. Ovdje bi se, isto tako, mogla poželjeti odvažnost da se još radikalnije uključi perspektivu korisnika koja prikazuje neuredniji ‘prljavi realizam’. Taj su dojam donekle pokazale projekcije slika u izložbenim prostorima. U katalogu se mogu primijetiti neke tendencije da se ti estetski neshvatljivi i ‘nečisti’ prikazi ‘udomaće’ u gotovo klasičnu formu konvencionalne arhitektonske publikacije.

Ipak, treba reći da se obično teško može naći bilo kakav pokušaj kritike metoda izložbenih postava arhitektonskih izložbi. Dok u području likovnih umjetnosti postoji intenzivna kritika ideologije izložbenih postava, učinaka oblikovanja, proizvodnje aure, kontroliranja pogleda posjetitelja desetljećima, taj diskurs gotovo sasvim nedostaje u području izlaganja arhitekture. Pa čak i ako je u određenim trenucima uhvaćena u neke klopke formalizma i referiranja na samu sebe, ova se izložba pokazuje kao silno dragocjena: u pokušaju eksperimentiranja s pitanjem o tome kako predstaviti okruženja u kojima se živi, u pokušaju uravnoteženja kompliciranog sučelja između diskursa arhitekata i interesa korisnika u formatu izložbe, u pokušaju dopuštanja subjektu ulazak u područje rasprave kojim se arhitektura naposljetku i bavi – korisnikom.